savo heleta

Do 1992, Savo Heleta je uživao život u Goraždu, gradu sa muslimanskom većinom u Bosni i Hercegovini. Sa samo trinaest godina, Savov život postaje noćna mora sa početkom rata. Kao Srbi u gradu koji je bio pod muslimanskom kontrolom i srpskim okruženjem, Savo i njegova porodica postaju objekt sumnje preko noći.

Naredne dvije godine, Helete su terorisani, napadani, i zatvoreni u logor. Oni gladuju i na kraju gube svu svoju imovinu. Konačno 1994 godine, Savo i njegova porodica uspjevaju pobjeći iz Goražda plivajući tri kilometra niz ledenu rijeku Drinu. Nakon toga nastaje prava transformacija.

Od njegovog djetinjstva prije rata do ratnih muka i konačne slobode, mi pratimo Savov put od mladića koji želi osvetu do osobe koja uspjeva ostaviti mučnu prošlost po strani i nastaviti život promovišući mir.

“Not My Turn to Die” donosi običnu ljudsku priču o patnji, stradanju i preživljavanju za vrijeme rata u Bosni, o uništavanju jedne predivne zemlje, o zlim ljudima koji su isplivali na površinu kao i o dobrim ljudima koji su, bez obzira na sve, ostali dobri i činili sve da pomognu svoje poznanike i prijatelje.

 

O autoru:

Dr Savo Heleta je diplomirao istoriju i menadzment na Saint John’s University, Minnesota, USA. Savo je takodje zavrsio postdiplomske studije iz oblasti konflikt transformacije i menadzmenta i doktorat iz oblasti ‘Development Studies’ sa fokusom na posleratnu obnovu na Nelson Mandela Metropolitan University, Port Elizabeth, Juzna Afrika.

Ako ste zainteresovani za vise informacija o knjizi, mozete kontaktirati autora na savo@savoheleta.com.

Savo Heleta’s account of life in pre-war and war-time Bosnia, and his experiences as a minority Serb in the besieged Muslim enclave of war-time Gorazde is a gripping and compelling story of the nobility of good and the banality of evil. Through the eyes of young Savo we watch the collapse of human moral values under the onslaught of hatred, propaganda, desperation and lies, while also seeing the attempts by some to maintain their humanity in the face of overwhelming odds. It is a fascinating piece of memoir literature from Bosnia that is certain to outrage the reader, while at the same time offering an exciting narrative.

Dr. James Lyon

 

Savo Heleta’s memoir of the war in Bosnia is an eloquent testimony to the human capacity for compassion and forgiveness. Only by hearing the personal stories, like Savo’s, from witnesses to the terrible trauma and lasting damage of war, can we imagine how to create a culture of peace. I am grateful to Savo Heleta for erecting a signpost along our path.

Andrew Himes, executive director of the Voices in Wartime Education Project

 

Savo Heleta’s moving portrait of life in Gorazde during the Bosnian War takes us beyond the simplicity of victim and victimizer, beyond the minutiae of peace negotiations and into the realm of cold, hard war. Not My Turn to Die is as much a testament to the power of forgiveness as it is an indictment of nationalism. His countless brushes with violent death only make Savo’s perseverance and established dedication to peacebuilding that much more inspiring. A moving, real-life story, a must-read.

Ambassador John McDonald, president, Institute for Multi-Track Diplomacy

 

All of us face the choice to feed hatred or love, war or peace, yet few of us need do so under the desperate circumstances that teenaged Savo experienced during the Bosnian war. We tremble with him and his family through the violence and trauma of those years, and rejoice with him as he confronts the path of revenge and chooses instead the way of the peacemaker. Thank you, Savo, for taking us with you on this incredible journey.

Louise Diamond, Ph.D., a global peace builder

 

Not My Turn to Die is a gift to the world. Out of the ashes and despair of war rises a young man who chooses the path of peace and reconciliation. I hope it finds its way into the heart of teenagers and adults everywhere.

Peter Benson, President & CEO, Search Institute

 

A terrific read from page one! Savo captures the vivid experience of growing up in a nightmare of ethnic cleansing, of neighbors turning on neighbors during the Bosnian war. It is a story that prompts insightful questions and better yet, gives thought provoking answers. During a time when American adolescents wonder if they will have a spot at the cool table in the high school cafeteria, Savo wonders if he and his family will survive the next day.

Mark Scharenbroich, internationally known speaker, member of the National Speakers’ Association Hall of Fame and Emmy award winner

 

 

Contact Savo Heleta at savo@savoheleta.com

Phone: +27 78 644 1101 (South Africa)

Dva kratka izvoda iz knjige na srpskom jeziku

Prevod: Saša Važić

Prvi put objavljeno u Švedsko-Srpskom časopisu za kulturu “Dijaspora

 

Mirišući na domaću šljivovicu, čovjek po imenu Rasim klatio se u stolici dok je optuživao moje roditelje za gnusne zločine. “Svi ste vi isti! Neki od vas nas ubijaju granatama i snajperima, neki dostavljajući obaveštenja svojim prijateljima. Znamo da obavještavate četnike radio stanicom o našim vojnim položajima. A vaše komšije su nam rekle da su vas vidjele kako džepnim lampama odašiljate signale prema brdima.”

Bio je 17. jun. Čuli smo od komšija muslimana da je Rasim spalio više srpskih kuća u našem dijelu grada od kada su počele borbe. Pijanac izranavljena lica koji je volio da izaziva tuče pre rata, on je od onih koje moj otac nikada ne bi pustio u kuću. Niko pametan mu ne bi vjerovao.

A ipak, muslimanska policija ga je vrbovala kada je počeo rat.

Roditelji nisu htjeli da ga puste unutra. Njegov mitraljez ih je primorao da se predomisle.

Ispitivao ih je više od četiri sata; moja sestra Sanja i ja smo bez riječi sjedili na kauču između mame i tate. Obučen u zelenu maskirnu uniformu, Rasim je sjedio na stolici, pušeći jednu cigaretu za drugom. Njegov mitraljez je ležao blizu njega, na trpezarijskom stolu, sa puščanom cjevi okrenutom prema nama. Posmatrao sam kako njegova ruka kreće prema AK-47 kad god ne bi bio zadovoljan nekim odgovorom. Milovao je cjev, klizio prstom prema obaraču.

Priče o špijunima i svjetlosnim signalima nisu za nas bile nove. Moj učitelj, naš prijatelj Todor i mnogi drugi bili su optuženi kao špijuni i ubijeni a da im prethodno nije bilo suđeno. Ubice nikada nisu mogle da dođu do dokaza, a u našem slučaju optužba za davanje svetlosnih signala je bila potpuno nelogična. Naš dom je bio okružen zgradama.

“Jednom je ovde dolazila policija i pretražila cijeli stan”, reče moj otac. “Nisu pronašli ništa nezakonito. Imao sam pištolj, dozvolu i metke. Oduzeli su mi sve to i izdali potvrdu.”

Moja majka skoro povika: “Policija može opet da dođe i pretraži kuću ako sumnja da još uvijek nešto krijemo.”

Rasim ih je ignorisao: “Priznajte, bolje sada nego posle. Znam ljude koji su spremni da vas odvedu na rijeku. Metak u glavu, skotrljaju vas u Drinu i onda plovite sve do Srbije.”

Moji roditelji izmjeniše poglede, pa onda pogledaše sestru i mene.

Mogao sam da vidim da su uplašeni. Ne rekoše ništa.

Rasim je sjedio na trenutak čekajući. Onda odjednom poče da maše puškom rekavši: “Ako ne sarađujete, završićete u Drini”. Zatim ustade i ode, tresnuvši vratima za sobom.

Sjedili smo sleđeni. Uhvati me strah; jezive misli su mi se motale po glavi. Mogli smo samo da čekamo na smrt! Jedino smo se mogli nadati da će smrt biti brza i ne previse bolna.

*

Naša uobičajena ishrana sastojala se od dvije tanke kriške hljeba na dan i nešto čorbe od pirinča ili pasulja. Večera je postala rijedak luksuz rezervisan za ona vremena kada bismo nekako došli do posebne hrane. Moji roditelji su često pokušavali da sestri Sanji i meni daju da pojedemo više odvajajući od svog dijela, ali smo mi uvijek odbijali.

Kako je oskudica hrane bila svakodnevna pojava, nikada nismo bacali ništa što je bilo za jelo. Ja bih jeo i najsitnije mrvice hljeba koje bi ostajale na stolu posle sječenja vekne hleba. Majka nikada nije morala da briše sto.

Ja sam često zapadao u očaj i bio umoran od višednevnog gladovanja. To što nisam imao šta da radim, sem da mislim na glad, samo je potpaljivalo moje beznađe. Tada bih lutao po stanu u nadi da ću naći neku zaboravljenu konzervu mesnog nareska ili bilo kakvu drugu hranu. Uzalud bih pretraživao sve fioke i police u stanu i zavlačio se pod krevete i otomane. Ne našavši ništa, ostatak dana bih proveo osećajući se jadnim.

Jednog hladnog, zimskog dana, deda je otišao da vidi da li će Crveni krst uskoro dijeliti neku hranu. Prošlo je skoro mjesec i po dana od kada su raspodijelili male količine ulja, brašna, mlijeka u prahu, žita i pirinča. Mada smo bili veoma štedljivi, pokušavajući da razvučemo hranu, sve bi bilo potrošeno u roku od mjesec dana. Poslednjih nekoliko dana majka je kuvala tri crvena krompira a onda ih prepolovila, tako da je svako od nas mogao da dobije po pola krompira na dan. Sada više nije bilo ni krompira.

Utučen, smrznut i gladan, deda, kada je saznao od Crvenog krsta da će se neka hrana možda djeliti za par dana, rješio je da krene kući. Vraćajući se, sreo je Ibru, prijatelja muslimana.

Kada se vratio kući, deda nam je ispričao o tom susretu.

“Sreo sam Ibru i njegovu suprugu na putu u njihovo selo. Moraće da prepješače oko dvadeset kilometara da bi počeli da pripremaju zemlju za sjetvu. Rekoše da moraju da krenu rano jer moraju ručno da očiste i izdrljaju zemlju.

“Pitali su me kako živimo i kako izlazimo na kraj sa nestašicom hrane. Rekoh im da danima imamo malo hrane ili da je nemamo uopšte. Ibro reče da bi nam pomogao da može, ali ni oni nemaju dovoljno hrane za svoju porodicu. Reče da će pokušati da nam pomogne na ljeto.

Pričali smo neko vrijeme, a prije nego što su krenuli, Ibro reče da imaju samo veknu hljeba koju su ponijeli da bi imali šta da jedu u selu tokom vikenda. Rekao mi je da je uzmem. Kaže da je za Sava i Sanju.

Odbio sam, ali je on izvadio hljeb iz torbe, strpao mi ga u ruke, brzo se oprostio i otišao. Nisam imao vremena da odbijem.”

“Evo hljeba”, reče deda i stavi ga na sto. Ta vekna hljeba nas je održala u životu skoro nedelju dana.

Priča koju nam je deda ispričao pomogla mi je da shvatim da se ljudi ne mogu djeliti po etničkim pripadnostima, religiji ili bilo čemu drugom, već samo na dobre i loše. U svojoj glavi sam Ibru i njegovu suprugu smestio na vrh grupe koju su sačinjavaju dobri ljudi.

Ovaj događaj me je naučio i nečemu vrlo važnom kada je moj deda u pitanju. Sigurno je ostavio veoma pozitivan utisak na Ibrin život kada se on tako rado odrekao jedine hrane, hrane koju je namjeravao da podjeli sa suprugom tokom narednih nekoliko dana.

 

Savo Heleta was born in 1979. He lived in Gorazde, a city in eastern Bosnia, with his father Slavko, mother Gordana, and two years younger sister Sanja. His father was a journalist and later a businessman, while his mother worked as an administrator in one of the city’s companies.

When the war began in Gorazde in May 1992, Savo’s family remained in their home. In the next two years, they lived through the horrors of war, terror, and hunger. They were lucky to survive and escape from the city in April 1994 swimming in the freezing cold river Drina.

After finishing high school, Savo worked for PeaceTrails Youth Leadership Program designed to help young people in Bosnia and Herzegovina to become leaders in their communities. In 2002, he received a scholarship from The Whalen Family Foundation to study in the United States. At that time, Savo hardly spoke any English.

Savo began writing Not My Turn to Die in July 2005, inspired by his American friends with whom he spent a semester in South Africa.

In 2006, Savo graduated from Saint John’s University, Minnesota, USA, majoring in history and business management.

Savo currently lives in Port Elizabeth, South Africa. In 2009, he received a Masters Degree in Conflict Transformation and Management at the Nelson Mandela Metropolitan University (NMMU), with the focus on conflicts within states, deep-rooted conflicts, conflicts over basic human needs, and negotiations that can bring lasting peace.

In April 2013, Savo completed a DPhil in Development Studies at NMMU, with the focus on post-war reconstruction and development. He works as a Manager of Internationalization at Home and Research at the NMMU’s Office for International Education.

Click here for Savo’s CV (PDF)